Zdravo, kako si danas?
Ne pitam te to onako iz ljubaznosti forme radi kao deo pozdrava ’e zdravo kako si’ nego zaista kako si?
Pitam se da li si i koliko puta danas čula pitanje kako si, a da si ga tretirala kao usputni deo pozdrava i ubrzano odgovorila možda: ma dobro je gura se, radi se, e a kako si ti, šta ima novo kod tebe?
Pitam se da li si ako te niko drugi nije pitao, ili nije pitao sa namerom da te zaista čuje, da li si sebi danas postavila to pitanje?
I ako jesi jesi li zastala da čuješ odgovor?
Možda bi odgovor bio e baš sam dobro imala sam divan vikend, baš sam nešto radosna danas, uh baš mi prija ova kiša, jedva čekam da krenem novi projekat, imam baš super planove za večeras, baš mi je prijao ručak nekako sam danas u miru sa sobom.
Ili bi možda bio: umorna sam, bole me leđa, usamljena sam, nervozna sam, napeta sam, brinem za mamino zdravlje, najradije bih sad zaplakala ili vrištala, besna sam, ne znam kud ću od obaveza, sva drhtim, teško dišem, tužna sam, nikad nisam bila manje motivisana da radim, u šestoj sam brzini ne stižem ni da mislim kako treba, gladna sam, nedostaje mi prijatelj, treba mi san, samo bih da se isključim, šta god da je tvoj odgovor ako si mogla da ga čuješ, da li si zastala da sebe podržiš ili si možda na kakav god način sebe uspela da odvratiš od toga da odgovoriš na ono što je tvoja potreba u ovom trenutku…
Pa si možda sebi rekla „Ajde mora se, svima je tako, izdrži još malo, nemoj da budeš nezahvalna, toliko si radila da dođeš do ove tačke… Da li je moguće da ti opet nešto fali?“
„Sačekaj vikend imaćeš vremena za ovo tokom vikenda, popij nešto za bol ne možeš sada da ne budeš dobro, daj još jednu kafu… Ne, ne mogu da doručkujem, ne mogu ni da ručam biće mi muka, muka mi je kad pomislim na hranu… Daj nešto na brzinu ne bitno mi je daj nešto šta god, samo da nešto usputno smažem da me nosi kroz dan…“
Možda otvaraš mehanički mailove, krećeš odmah sa notifikacijama u dan, ne daš sebi trenutak pauze jer bi tu shvatila koliko ti je potreban odmor. Možda sebi kažeš: „Ne mogu sada da ostavim posao, moram da nastavim, ma nije bitno kako se osećam posao ne sme da čeka, samo još da završim ovo i onda ću da odmaram, ne ne mogu sad ovo da pustim.“
Zvuči poznato? Ako da, koliko poznato ti zvuči? Koliko često tako sa sobom postupiš, jednom u mesec dana, jednom u sedam dana, možda svaki drugi dan, možda i svaki dan?
Današnja epizoda posvećena je tome kako da prepoznaš da li si u burnoutu?
I važno mi je da odmah na početku razjasnimo to da burnout nije nešto u šta uletiš, jedno stanje koje se javlja preko noći kao akutni napad do tad ne poznatih simptoma.
Burnout se razvija, gaji, neguje ponašanjima kojima zanemarujemo, ignorišemo, potiskujemo ili negiramo svoje potrebe, sve dok jednog trenutka ne procveta u simptome koji vrište da stanemo.
To je uporno zanemarivanje toga kako si, zarad toga šta treba da se uradi ili kome treba da se pomogne. Naglašavam uporno zanemarivanje jer često čujem „pa Ana moram da idem na posao, zna se šta su obaveze, ne mogu da ignorišem obaveze“.
Naravno postoje obaveze, postoje ljudi koji su nam iz različitih razloga važni naravno. Burnout se neće desiti zato što biraš da budeš posvećena svom poslu ili odnosima sa ljudima koje voliš, burnout se dešava kada odnos sa sobom tretiraš kao najnebitniji od svih koje imaš i podrazumevaš da su tvoji kapaciteti nepresušni.
Međutim briga o sebi i stav da možeš da zaista posvećeno budeš tu za druge tek onda kada zbrineš sebe, onda kada imaš šta da daš, tek onda možeš da daješ i drugima. I dalje su u velikoj meri smatra sebičnim.
Zato se borimo protiv toga na ovom podkastu i postavljamo brigu o sebi kao uslov, preduslov za brigu o drugim ljudima. U ovoj epizodi delim sa vama najčešće simptome burnouta.
Sam burnout se javlja u fazama i intenzitet simptoma nije uvek preplavljujuć. I ako pažljivo sebe osluškuješ svaki od sledećih znakova možeš da primetiš kod prvih iskrica umesto da čekaš da onako ti znakovi gore u toj meri da moraš da gasiš vatre i u svom telu i u svom umu.
Znakovi koje pominjem se u opšte ne moraju javljati ovim redom kojim pominje, čak se i retko kada javljaju baš tim specifičnim redom najčešće se smenjuju, nekada su prisutni svi odjednom, nekada je dovoljan samo jedan od ovih simptoma da pritisne neke važne alarme za naše fizičko i mentalno zdravlje i da nam signal ’ej moraš da staneš i nešto menjaš u svom životu, ovako više ne ide’, pa da krenemo.
Koji su to znakovi koji ukazuju da si u burnoutu?
Jedan od prvih i najčešćih znakova burnouta je umor i to onaj hroničan umor koji ne možeš da otreseš, umor na mestima gde ga ranije nije bilo, umor takav da ne možeš da razlučiš više je li fizički ili psihički. Gde fizički postaje psihički i psihički postaje fizički.
Rečima mojih klijenata: celi dan sedim na stolici i dođem kući i dalje imam utisak da ne mogu da se pomerim, celo telo me boli i znam da bi bilo super da se pokrenem ali nemam snage da se pokrenem. Spavala sam punih osam sati i opet se budim umorna. Treba mi veliki trud da ustanem i spremim se za posao, već oko dvanaest popodne ima utisak da je pet i spremna sam da završim dan.
Ranije bih sa lakoćom rešavala takve probleme, sad mi je svaki problem kog se dohvatim kao tona, dakle obrati pažnju da li se umarašali brže ili ranije u toku dana, da li imaš osečaj da koliko god da se odmaraš sve si više umorna.
Važno je da znaš da kada si u burnoutu krećeš da primećuješ umor tamo gde ga zaista ranije nije bilo, znači imaš neke jednostavne trivijalne stvari u toku dana koje radiš, poput na primer jutarnjeg šminkanja, pripreme kafe ili nekih zadataka na poslu koji su ti zaista bili jednostavni, gde krećeš da osećaš neki takav umor kao da ti neko uz ono što radiš stavlja neki teret na ramena ili na ruke, tako da se dosta teže pokrećeš ili možda na glavu pa osećaš kao da ti se neka magla spušta negde na um dok pokušavaš da se baviš nekim stvarima koje suštinski znaš da su tebi lake i jednostavne.
Ono što se takođe četo javlja jeste da ujutru klikćeš na snuz i čekaš poslednjih deset minuta da se spremiš, poslednji trenutak da ustaneš jer hoćeš da ugrabiš svaki trenutak spavanja. Drugi ekstrem je da se budiš mnogo pre alarma preumorna ali da ne možeš da nastaviš da spavaš. Zbog nedostatka energije u toku dana verovatnoća je da ćeš češće konzumirati kafu i šećer da nadoknadiš energiju, naravno ne one zdrave šećere, super bi bilo da uzmemo pomorandžu ali ono što češće čujem jeste da samo zgrabimo Mars, Snickers, šat god, nekad nam je i to kupovina voća, to da odemo do prodavnice to da kupimo voće ili ponesemo voće od kuće neki prevelik napor.
Ako primećuješ ovakav umor kod sebe imam par predloga šta možeš da uradiš. Prvi je da uradiš analizu krvi, u martu ove godine sam mislila da sam u nekoj žešćoj epizodi burnouta i krenula sam da mahnito sređujem život i posao, tako da dobijem više slobode da se zaista postaram za sebe, međutim koliko god da sam uređivala i posao i život umor je bio nekako uporan, uporno pristuan bez obzira na to koliko bih odmarala i tek kada sam uradila krvnu sliku shvatila sam da je problem u niskom gvožđu, promenila sam ishvanu, dodala suplemente, u junu sam već mogla da trčim polumaraton, dakle nekad je problem umora organski, ne samo psihološki, znači kreni odatle.
Druga stvar je da obratiš pažnju na to kako spavaš, da li i kako prioritizuješ san, ako se ne naspavaš dovoljno u toku dana da li dozvoljavaš sebi možda da odremaš tokom dana ili da sledećeg dana ranije odeš na spavanje ili možda da napraviš veći broj pauza u tokuz dana, usporiš na neki koji god način i uvažiš to da si zaista manje spavala i samim tim si manje odmorna. Nije retko da čujem da se popodnevne dremke izbegavaju jer kad ustaneš osećaš se kao šlogirana, kao da si se još više umorna. Važno mi je da ti ukažem na to zašto se to dešava.
Kada telo ne dobija dovoljno sna, ono shvati da mora da pumpa više hormona stresas kortizola plus adrenalin da te vozi kroz dan, tvoje telo se bori da izdrži dan tako što ulaže ekstra napora, dopinguje se praktično da preživi umor i da održi funkcionalnost. I onda kada napokon dopustiš sebi da usporiš ono skonta aha sad mogu da se opustim i spusti nivoe kortizola i adrenalina i ti odjednom osetiš punu snagu umora. Dakle ako posle dremke osećaš da si još umornija to ne znači da ti dremanje nije pomoglo, već da je tvoje telo napokon krenulo da se opušta.
Da još bolje ilustrujem: ako ti se ikad desilo da malo više popiješ na žurkama ili na nekom slavlju, onda znaš da dok piješ telo negde prati atmosferu u kojoj si ti, igraš, družiš se, imaš utisak da možeš tako do prekosutra, ali tek onda kad odeš kući spavaš par sati, telo krene da vari sav taj alkohol, ti kreneš da osećaš mamurluk od prethodnog dana e tako tvoje telo oseća mamurrluk od umora, kome je koristio primer, koristio je.
Signal broj dva: pad produktivnosti i kreativnosti.
Sporije ili lošije radiš svoj posao, ono za šta ti je trebalo dvadeset minuta sada ti treba dva sata, teško ti je da se koncentrišeš, pokušavaš da brejmstormuješ a padaju ti na pamet uporno iste stare ideje, sebi zvučiš kao pokvarena ploča, imaš utisak da ti misaoni procesi koče i da ne možeš da ih privedeš nekom logičnom smislenom zaključku. (samo trenutak da odgovorim i ja na svoju potrebu, ako niste pili dovoljno vode u toku dana pozivam vas da sada to uradite).
Dakle misaoni procesi koče, ne možeš da ih provedeš nekom logičnom smislenom zaključku i ono što je nažalost većina nas sklona da uradi je to da ovakav, da iskoristi ovakav signal da dodatno pogura sebe ’ajde mozgu pokreni se’, osuđujemo sebe što nam pada koncentracija i onda krenu ona vređanja: glupa si, da li je moguće da ne možeš da završiš izveštaj celi dan, daj trgni se iz ovog, šta ti je, kretenu. I umesto da napravimo pauzu, osvežimo se kao ja sada, odmaknemo se barem na kratko od onog što radimo, mi nastavljamo glavom kroz zid, sve dok nas glava ili nešto drugo toliko ne zaboli da moramo da stanemo.
Ja sam naučila da se u tim momentima podsetim da je eureka momenat došao kad je čovek hteo da uđe u kadu, šalu na stranu teško je sebe uveriti u to da onda kada si zaglavljen, da nije potrebno da guraš kroz to u čemu si zaglavljen, tako da možeš i da napraviš i pauzu i dozvoliš sebi da radiš nešto drugu, pre nego što ponovo negde budeš imao osvežene kapacitete da se vratiš i pristupiš staroj stvari na nov način. Jer je teško sebe razuveriti od toga zaista da ako nešto radiš sa malo više muke to nije znak da ne ulažeš dovoljno energije nekad ulažeš previše energije, to nije znak da si glupa ili nesposobna, možda je to znak da si umorna, možda je znak da si zasićena onim što radiš, možda je znak da si u burnoutu.
Treći signal: brzo planeš, kratak fitilj, osećaj da si na ivici nerava, stalno ti neko skače po živcima toliko da samo čekaš trenutak kad ćeš da pukneš. Obično negde bes izostavimo da posla jer tamo imamo nou nou zabranu na bes ali fino donesemo bes kući i koristimo ga u odnosu sa sobom ili bližnjima, iznervira te brzo promena planova za vikend, pobesniš na to što se niko nije setio da spremi klopu za večeru, nego svi čekaju tebe, raspravljaš se sa osobom koja je uletela u redu u prodavnici ispred tebe, planeš na ženu iz SBB kontakt centra jer je Eon zabagovao na pola minuta. I sve te reakcije nisu tipične za tebe, možda bi ih obično prećutala ili ne bi obratila pažnju na njih ali sada su one okidač za sve nepravde koje ti se dešavaju i mesta gde ti dođe da pokažeš ’e svega mi je dosta’ „Je l’ može, majku mu, nešto da ide glatko?“
Rezervoar kontrole ti je toliko prazan da ne možeš više da ga koristiš. Naravno bes ne mora da ide ka drugima, nekad je okrenut ka sebi i često je zapravo oknrenut ka seni, ne samo nekada ono što čujem od svojih klijenata kao primer je eto iznerviraš se za svaku stvar koju uradiš ili ne uradiš, polomila si čašu u kuhinji, nije ti ispala klopa kako treba, zaboravila si nečiji rođendan, nisi čula partnera kada ti je rekao za neki plan, šta god služi kao povod da sebi kažeš ’jel moguće da sam takav kreten’ u zavisnosti od toga kakav odnos imamo prema sopstvenom besu uz njega se lepi i manje ili više krivice: što sam to uradila, zašto tako pričam sebi, zašto tako, zašto sam se tako ponela prema kojoj god osobi, zašto ne mogu da se kontrolišem.
Važno je da znaš da iza besa uvek stoji želja, nezadovoljena potreba, neki naš glas koji nije imao prilike da se čuje, kad toliko brzo planeš obično je to znak da je neka potreba postala toliko neodložna, zaista da više nema mesta da čeka, na primer toliko mi je važno da me neko napokon vidi i uvaži da ću u situacijij gde se neka osoba ubacila ispred mene na uključenju za autoput i nije mi dala da prođem prva krenuti da trubim i psujem sve dok se to ne pretvori u svađu ili možda se neće pretvoriti u svađu samo ćeš ti da izgoriš u kolima što se to desilo.
Toliko ti je važno da postoje pravila da više nećeš dozvoliti ikome da uđe u red u Maxiju ispred tebe. Toliko sam umorna na primer od toga nekad da se nekome prilagođavam da imam utisak da ako malopre onaj primer sa Eonom i SBBom da imam utisak da ako mi se prekine internet i ako pozovem kontakt centar i ove sekunde se ne pokrene ja ću zvati sve šefove, sve direktore da im skrenem pažnju na propuste.
„Umorna od prilagođavanja“, na primer, je nešto što često čujem kod svojih klijenata koji su u burnoutu, ne mogu više da samo osluškujem šta drugima treba, ja hoću da meni nešto treba i da ja to dobijem, ja hoću da mogu da tražim nešto za sebe ali najčešće se to ne desi nego progutamo svoju potrebu još negde pokažemo taj bes zbog kojeg osćamo u toliko više da je nelegitimno išta tražiti jer bože koji smo kreteni ispali time što smo tako eksplodirali pa naravno da ne zaslužujemo empatiju i podršku kad ne znamo da se kontrolišemo. Obrati pažnju na potrebu iza besa, ne na osobu ili na situaciju koja te u tom trenutku trigeruje.
Četvrti signal burnouta je taj da se smanjuje naš kapacitet za odnos sa ljudima, ni sa kim se ne bi videla, znaš da bi trebalo al ti se ne da, nekako ulaziš u izolaciju povlačiš se, ne odgovraš redovno na pozive, poruke, samo bi da budeš sama sa sobom ako može.
Ako se tako osećaš verovatnoća je da se i u samim odnosima stalno prilagođavaš ljudima, osećaš da ti je dužnost da ih slušaš na primer, ili ne dušnost nego zaista ti je važno da slušaš ljude toliko da ti sebi ne dozvoljavaš da budeš neko ko ih neće slušati jel, jer si ti dobra osoba hoćeš da budeš tu za druge ljude, važno ti je da te vide kao nekog ko je spreman da ih čuje ali odjednom nemaš kapaciteta i onda ne znaš kako da im to kažeš ne bi da, da oni steknu utisak da je do njih da ih opterećujepš i onda ti je najbolje da se skloniš, samo se skloniš, kažeš boli me glava, teško mi je danas nešto mi je u stomaku loše, nisam, nešto sam pojela, joj jako sam umorna od posla, vidimo se neki drugi dan.
Teško ti je da moraš da intereaguješ sa ljudima na samo jedan određeni način, na primer ako nemaju kapaciteta da te čuju drugačije ili ako ti sebi ne dozvoljavaš da se taj razgovor vodi na drugačiji način, onda sebi ukidaš dozvolu da pričaš o onome što tebe muči jer imaš utisak da češ da nekog smaraš ili mračiš a ne bi trebalo da druge ljude opterećuješ. I onda ostaješ sa sobom jer jedino pred sobom možeš da budeš šta hoćeš, možeš da plačeš, možeš da gledaš u plafon, skroluješ instaram, hiberniraš ili da se duriš ili šta god da ti treba i nikom ne moraš da objašnjavaš zašto je tako.
Za osobe koje su u burnoutu, često sam kao terapeut bila jedina osoba kojoj zaista mogu da kažu kako se osećaju bez filtera, bez maskiranja da su dobro i kad nisu. Ako se povlačiš od ljudi probaj da razmisliš koji deo sebe ne mogu ili nisam spremna da pokažem ljudima oko sebe i zašto, zašto ne dozvoljavam da taj deo mene priča. Zašto ne dozvoljavam da ne budem okej kada se viđam sa ljudima, zašto ono što mene boli i ono što je meni teško nije prihvatljivo uneti u odnos.
Peti signal je taj da nemaš kapaciteta za dubinu. Ne možeš da se udubiš u malo kompleksniji film, biraš na Netflixu stalno iste serije koje si sto puta gledala jer nemaš energije da biraš, zato kreneš od neke serije za koju znaš kako počinje, znaš kako se završava, skroluješ po mrežama neki glupi sadržaj poput onog _bongola, bongo_čačača_ ili kako se već možda sam sada totalno lupila, kako ide ona pesmica kad ti kao pevaš a onda tvoja usta pređu na lik mačke ili psa ili ako nemaš pojma o čemu pričam nije ni bitno u suštini skroluješ kroz neki sadržaj koji ne zahteva pažnju više od pet sekundi, jer nemaš kapaciteta da apsorbuješ išta što stimuliše vijuge. A Reels na instagramu nam je pomogao da ne moramo ni u šta da se udubljujemo.
Negde u ovo vreme kreću božićni filmovi sa predvidljivim počecima i krajevima i istom kliše tematikom, kad me ti filovi ne sparaju već odmaraju znam da sam se zasitila dubine i promišljanja. Kad imam često potrebu za njima znam da se krećem ka burnoutu. Obrati pažnju na obrazac kada se odmičeš od dubine i od kakve dubine se odmičeš, da li se odmičeš od sadržaja i razgovora u kojima treba da slušaš ili empatišeš ili onih u kojima treba da uneseš sebe, da pričaš o sebi, baviš se sobom, pratiš to kako se ti osećaš gde je fokus na tebi ili možda onih u kojima treba da promišljaš, budeš kreativna, nudiš rešenja ili možda onih u kojima ti treba da donosiš odluke. Uglavnom se odmičemo od onog čega nam je previše u savkodnevnici. Zapitaj se kojih sam se stvari zasitila, čega mi je previše.
Šesti signal je teškoća da se pokreneš za bilo šta novo, ali i za stare stvari u kojima si ranije uživala, one stvari koje si jedva čekala da počneš da radiš ti deluju prenaporno, stvari koje si radila sa uživanjem iziskuju energiju koju pa ne znaš odakle da nađeš, radovala si se na primer tome da skuvaš nedeljni ručak, odjendom dođe nedelja ti ne možeš ni da se nateraš ni da poručiš zdrav obrok sa Glova, Wolta ili odakle god.
Želela si da ideš subotom u školu crtanja, dođe subota, tebi je svaki deo grada predaleko, to da treba da se spremiš da kreneš ili da crtaš ti deluje previše iako bi ti to bila misao koja bi ti bila inspirišuća ja sedim pred platnom crtam, slikam. Uvek ti je prijalo na primer da odeš kod frizera a sad prođu meseci a da ne uspeš da se nateraš da zakažeš termin, prijalo ti je ranije da odeš na kafu sa prijateljicama sad ti deluje prenaporno da pustiš tri poruke i odabereš kafić gde ćete ići. Da ne pričamo da uz to pokretanje bilo kakvog novog projekta, menjanje režima ishrane, možda odabir teretane, planiranje nekih poslovnih ciljeva ili edukacija, božićna dekoracija stana, organizacija sopstvenog rođendana sve ti deluje kao da iziskuje toliko ogroman trud da bi se najradije samo pokrila ćebetom, ostala u krevetu i možda gledala one božićne filmove koje sam malopre pomenula ili kakve god comfort filmove.
Često je taj izostanak motivacije posledica prevelikih zahteva od sebe koji te toliko umaraju jel postaneš umorna da ispunjavaš neke zahteve bilo da oni dolaze od nekih drugih ili da dolaze od tebe same zasitiš se toga da si dužna da nešto radiš. Za one koji vrlo lako transforišu svoje „želim“ u svoje „moram“, taj izostanak motivacije je i često upečatljiv jer kad nešto želiš a onda to pretvoriš u dužnost izostane entuzijazam. Onda nemaš više onu slobodu iz koje je želja potekla.
Ne znam da li ti se dešava možda da tako neko svako pitanje, pitanje ili molba počnu da ti deluju kao, kao neke stvari koje moraš da ispuniš. Na primer drugarica te pita za informaciju, partner te pita šta bi jela za ručak, sestra proverava hej jel dolaziš kod mene u petak na večeru, drug kaže hoćemo u bioskop daje se taj i taj film a tebi deluje naporno i da pomisliš a šta bi bio odgovor na to pitanje, makar bio: da, ne, možda jel zahteva neko odlučivanje, jel treba da se motivišeš da odgovoriš, da se motivišeš da odgovoriš na poruku i ne uspevaš i na kraju to ostaviš sa strane i kažeš ja ne mogu. Nekada dođemo do te tačke, ali možda nisi još uvek stigla još do te tačke, možda ni ne moraš ako na vreme prepoznaš da si se malo, malo, zasitila toga da stalno nešto pokrećeš, ostvaruješ ili da se baviš time zašto još uvek nisi.
Signal broj sedam, fizički simptomi u kategoriji psihosomatika, odnosno osećaš nešto u telu što ti je psihološkog porekla dijagnostička kanta za đubre to ti je od stresa jel negde lekari nemaju odgovor i ti odjednom tražiš odgovore u tome kako se ti zapravo osećaš i kako izgleda tvoj život. Simptomi poput: boli me želudac, gastritis, migrene, aritmije, pad imuniteta, problemi sa opstipacijom, promlemi sa kožom i kosom, gubiš ili dobijaš na težini nekim atipičnim ritmom, hormonski disbalans, problemi sa štitastom žlezdom i tako dalje.
Telo vari ono što ti odbijaš da procesuiraš rečima, daje signal da mu je nečeg previše ili premalo, kaže ti da se zaustaviš. Često onda kada mi to ne znamo da uradimo sami telo se postara da se odmorimo i to prinudno. Ono što potiskujemo nađe način da nas udari u galvu, moje iskustvo sa košarkaškom loptom.
Potisnuto ječe više skače, to je primer sa našim psihološkim simptomima naše telo nađe način da obradi ono što mi guramo pod tepih. Što više pružaš otpor svom umoru i nezadovoljstvu i negiraš to da umor i nezadovoljstvo postoje to više oni dokazuju da ne možeš da ih ignorišeš. Mnogo nas više servisira automobile od sopstvenih tela, tako da ako nisi dugo nisi otišla kod lekara, ne zaboravi da zakažeš redovni pregled neka ti ovo bude podsetnik da zakažeš redovni pregled.
Znak broj osam: koji verovatno osećaš ako si hronično zaglavljena u burnoutu je preispitivanje smisla. Zašto ja ovo radim, kuda ovo ide, ima li ovo ikakvog smisla, ima li poente, zašto se ja bavim ovim poslom, jesam li ja uopšte za ovo, šta da radim ako ne radim ovo. Jel meni uopšte do ovoga uopte stalo, ko sam ja uopšte. Teško ti je da se setiš zašto si počela da radiš to što radiš, imaš utisak da si uskolila u tuđi život, ne možeš da se povežeš sa svojim nekadašnjim ciljevima.
Osećaš da ne možeš da daš dovoljan doprinos, osećaš da ne daješ možda nikakav doprinos onome što ti je stvarno važno. Osećaš da si se udaljila od svojih vrednosti ili možda preispituješ koje su to tvoje vrednosti, da li su tvoje vrednosti ono što su nekad bile, ili ono što kažeš da jesu ili je to možda nešto sasvim drugo.
Jedna autorka, autorka knjige The joy of burnout kaže da burnout osećamo onda kada su strukture u kojima smo navikli da funkcionišemo u kojima smo postavili život, kada one zapravo, kada te strukture krenu da gube smisao kažemo: ej ja ću ovako da živim, ovako će izgledati neki moj životni karijerni put i odjednom nekako ne osećamo više povezanost sa onim što smo uredili da bude naš život, naučili smo da živimo na neki način a sada se odjednom osećamo kao da nam je takvog života dosta, ne vidimo, ne vidimo one lepote u njemu koje svo ranije videli ili možda smo došli do toga da smatramo da treba da nam pruže neko zadovoljstvo a zadovoljstvo uporno izostaje i pitamo se šta smo to uradili pogrešno.
Osećamo da život nije onakav kavim smo ga zamižljali, promenili smo se mi, promenila se možda ideja o tome šta nam je potrebno. Možda se promenilo okruženje sa kojim smo delili vrednosti i više ga ne prepoznajemo kao svoje. Burnout može da bude jedno duboko transformativno iskustvo kroz koje postavljamo pitanja o tome šta nam je zaista važno, kako želim da radi, kako želim da živim, zato kažem da ga nikome ne bih poželela ali zaista nekad može da bude najbolja loša stvar koja može da nam se desi kažem nekad, zapravo onda kada iz njega biramo da naučimo, onda kad izvučemo vaznje lekcije, onda kada smo spremni da ih primenimo, onda kad smo spremni da dovedemo u pitanje put koji nas je doveo do burnout i baš te životne strukture koje smo postavili do tada kada smo njih spremni da dovedemo u pitanje možemo da otkrijemo način da živimo mnogo slobodnije, ispunjenije.
Burnout nam pomaže da vratimo fokus na suštinski bitna pitanja. Ako si uspela da prepoznaš neke ili većinu ovih simptoma kod sebe verovatnoća je da se krećeš ka ili si uveliko u burnoutu, i to nije obeshrabrujuća vest jer možeš da promeniš samo ono sa čim si spremna da se suočiš. Ja ću ti iz nedeje u nedelju snimati o načinima da sebi pružiš podržku u nošenju sa burnoutom, da sebe bolje upoznaš, sebe bolje razumeš, da na ono pitanje kako si uspeš da sebi odgovoriš iskreno i da svoj odgovor uvažiš.
Važno mi je da svejedno znaš da koliko god uvida da imaš nakon svakog podkasta, uvid je samo uvertira u promenu od njega može da se počne ali je suština u akciji u tome šta si spremna da uradi sa onim što čuješ.
Ako primećuješ da imaš dosta izazova u primeni, u promeni, potraži podršku. Put promene nije lak i zato je važno da imamo nekog ko nas čuje i ko nas razume.
Pozdravljam te i do sledećeg slušanja želim ti da osluškuješ sebe sa namerom da se zaista čuješ. Slušamo se sledećeg ponedeljka.