Ana Sokolović

Najbolje rezultate postižeš onda kada ne daješ SVE od sebe, nego NAJBOLJE od sebe.

Ja sam Ana Sokolović, master klinički psiholog, licencirani psihoterapeut i burnout expert.

Za sebe često kažem da sam burnout veteran i oporavljeni perfekcionista, jer su iskustva i znanja koja danas prenosim drugima, nastala ne samo kroz stotine sati edukacija i psihoterapijskog rada sa klijentima, već kroz mnogo mojih ličnih izazova u stvaranju života i posla koji volim.

Autor sam dva programa –  mentorskog programa “Život bez sagorevanja” i online programa “Otperfekcioniši se”, oba kreirana sa ciljem da podržim žene da postižu profesionalne i privatne ciljeve koje žele, bez da cenu uspeha plaćaju zdravljem i odnosima koji su im važni.

Moji klijenti i ja smo mnogo godina delili isti opis problema: Spolja “uspešni” i funkcionalni - unutra u raspadu.

Kao psihoterapeut sam prethodnih 8 godina provela stotine sati radeći sa ambicioznim ljudima sa rezimeima prepunim odličnim akademskim i profesionalnim rezultatima, sa naizgled “skockanim” životima u kojima su se osećali umorno, nezadovoljno i često – prazno. 


Osećaj koji su opisivali je zvučao bolno poznato.

Spolja “gladac”, unutra jadac. 


Sama sam imala utisak da koliko god da postižem, nikako da se osetim sasvim zadovoljno i sigurno. Uvek je postojala još neka stvar koja fali da bih mogla da se opustim.

Čim postignem jedan cilj, već postavljam sledeći, koji onda postanem nestrpljiva da ostvarim.


U ostvarivanju ciljeva se nisam “štedela” i zato bih obično završila potrošena.

Radila sam i po 14 sati dnevno.


Uvek sam imala po najmanje dva posla – jedan “sigurni” i barem još jedan “sa strane”. 

Kad god ne bih radila, “usavršavala” sam se da bih radila bolje. 


Ljudi su već navikli na to da sam retko kada dostupna, a da sam onda kada sam dostupna imam premalo kapaciteta da im se zaista posvetim. Mislima bih bila u nekoj od “sledećih stvari” na mojoj to-do listi. 


Nisam imala kada da se “opustim” jer bih uvek osećala neki pritisak – ili da završim nešto za posao, ili da nadoknadim ono što ne stižem od posla. 


Moje ime je komotno moglo da postane, Ana “Ne pitaj me, u haosu sam” Jovanović – jer je to bio moj uobičajeni odgovor na pitanje kako sam, onda kada samo dobro uvežbano ne klimnem glavom i kažem “dobro sam, nije loše”, iako znam da nije tako. 


Iako dugo nisam bila dobro, ono što me je održavalo je ideja da radim za neko buduće dobro. 

Mučiš se sad, da bi mogla da uživaš kasnije, zar ne?

Međutim, kad su napokon i došli rezultati za koje sam se “mučila”, ja više nisam znala kako da se opustim i uživam.

Kad navikneš na napetost i brzinu, opuštanje i uživanje su ti van zone komfora.

U january 2017. godine sam izašla iz korporacije i postala frilenser.

Iskreno sam verovala da će tom odlukom moje epizode burnouta da se trajno iskorene. 

Želela sam slobodu da biram šta, kako i sa kim radim, i to sam napokon i dobila.

Prva dva meseca su bila faza “medenog meseca” u kojem sam bila zahvalna sebi za hrabru odluku koju sam donela. Išla sam ujutru na trčanje, radila iz kafića, završavala sa poslom kad hoću. Nekim danima bih spontano odlučivala da neću da radim.

Međutim – polako je zahvalnost i radost počela da zamenjuje anksioznost da ne postižem dovoljno, da ću se ulenjiti, da ću početi da stagniram profesionalno, da neću imati dovoljno klijenata i samim tim, ni dovoljno prihoda.

U prvih par meseci frilens života, shvatila sam da je za mene opuštenost potpuno van zone komfora.

U opuštenosti sam se osećala najnervoznije. Tada bi mozak krenuo da sve preispituje, da se bavi ružnim predikcijama, da nalazi probleme za rešavanje. Kao način da se oslobodim tog nemira, uzimala bih nešto da radim – da odvratim sebi pažnju.

Već krajem marta, shvatila sam da sam ponovo od života uspela da napravim pakao.

Skočila bih na svaku priliku koja je delovala iole primamljivo, misleći da nemam “luksuz” da je propustim. Prihvatala sam poslove za koje nisam imala ni vremenskih, ni mentalnih kapaciteta – pa sam ponovo počela da radim po 10-12 sati dnevno. Pravdala sam se time da sam “na početku” i da ne treba da očekujem da će biti lako. Ako mi nije teško – nešto ne radim kako treba.

Od toga da biram kad želim da radim, došla sam do toga da više ni ne znam kada se radno vreme završava.

Postepeno sam izbacila sve aktivnosti koje su mi punile baterije jer nisu bile “isplative” i “konstruktivne”, i zamenjivala ih edukacijama iz terapije i biznisa.

Koliko god da sam napredovala, stalno sam se osećala kao na nedovoljno.

Zanemarivala sam odnose sa partnerom, porodicom i prijateljima. Često bih, pokušavajući da postignem da provedem barem neko vreme sa njima i pritom završim sve za posao, zakidala sebi san. Ili bih ostajala do kasno u noć, ili sam se budila prerano.

Svaki put kad bi mi neko od bliskih ljudi sugerisao da “preterujem”, osećala bih ljutnju što niko ne ceni dovoljno moju požrtvovanost i ne trudi se da razume zašto toliko radim.

Ušla sam u isti začarani krug u kojem sam bila kada sam radila “za druge”.

Nisam bila u burnoutu zato što volim da budem zauzeta i umorna, već zato što sam verovala da je to jedini način da postignem sve što želim.

Sve što sam radila, radila sam zato što se upornost, naporan rad i prihvatanje svake moguće prilike do tog trenutka u mom životu isplatilo.

Iz moje perspektive, ranije ciljeve sam postizala ZATO što se nisam štedela ni u kom smislu.

Svaki dobronameran savet da se “ne forsiram” toliko, delovao mi je kao poziv na odustajanje.

Zato sam bila uverena da je burnout prosto cena za uspeh koju moram da platim sada, da bih posle bila dobro.

Međutim, godine su prolazile i uspesi su se nizali – ali meni kao da je uvek nešto falilo da sebi dozvolim da usporim.

Hronični umor je postepeno počeo da utiče na moju produktivnost. Međutim, ja bih tada, umesto da odmaram, samo jače nagazila gas sa idejom – “ne mogu da odmaram na miru ako nisam sve završila i zato je bolje da požurim da što pre završim”.

Ipak, umoran mozak radi šest sati ono što odmoran uradi za dva.

Sve sam više radila, sve sam manje postizala.

Osećala sam se hronično rasuto i neproduktivno, i stalno se pitala u čemu grešim?

Kako to da uprokos toliko velikom trudu i radu osećam da “verglam” u mestu?

Saveti o kojima bih uporno slušala od ljudi (po mojim kriterijumima) uspešnijih od mene o tome da je ključ produktivnosti u tome da radiš manje, a ne više; da posvetiš vreme odmoru i brizi o sebi; da reorganizuješ prioritete i umesto da se trudiš da postigneš sve, osiguraš da se baviš onim što je najvažnije – delovali su isuviše daleko od onog što sam imala u svom iskustvu.

Oklevala sam da išta menjam, jer sam se bojala da ću izgubiti ono što sam postigla dosad.

Bilo mi je potrebno mnogo edukacija, lične psihoterapije, knjiga i podkasta da sebe ubedim da, koliko god da me plaši promena – ne mogu da nastavim istim tempom dugoročno, i da počnem da polako preispitujem svoja uverenja o uspehu.

Počela da shvatam da set veština koji me je doveo do toga da rapidno napredujem na početku karijere, nije set veština koji će mi omogućiti da kao profesionalac nastavim da rastem – i da se kao osoba pritom osećam zdravo i ispunjeno.

Na početku karijere zaista nisam imala veliki luksuz da biram šta i kako radim, jer je fokus bio na stvaranju temelja u znanju i iskustvu. Imalo je smisla prihvatati prilike neselektivno, jer nisam ni imala kriterijume po kojima bih ih birala.

Shvatila sam da se sa mojim profesionalnim i ličnim sazrevanjem, moja slika o sebi, moja uverenja i ponašanja nisu “update”-ovali. I dalje sam se ponašala kao da sam na samom početku, zanemarujući veliki put koji sam prošla. Sa svakim novim uspehom koji bih postigla, samo bih otkrivala šta još novo imam da učim. Umesto da to tretiram kao odraz moje svesti o mogućnostima, shvatala bih to kao još jedan znak da nisam “dovoljno dobra”.

Upiši svoje ime i email da potvrdiš prijavu

U roku od 24h stiže ti mejl sa daljim instrukcijama.
Hvala na poverenju!

Upiši svoje ime i email da potvrdiš prijavu

Nakon što popuniš formular, u roku od 24 sata stiže ti mejl sa potvrdom prijave i podacima za uplatu.