Perfekcionizam je sistem uverenja i ponašanja nastao iz hroničnog osećaja nedovoljnosti i potrebe da se dovoljnost zasluži ili osigura. U osnovi pojma perfekcionizam reč “perfekcija”, jer je jedino dosezanje savršenog (ili onog što je zamišljeno kao idealno poželjno) deluje kao garancija dovoljnosti.
Zbog toga osoba oseća stalno prisutni pritisak da odgovori na spoljašnja ili unutrašnja apsolutistička i za njene kapacitete (neretko i bilo čije) neodrživa ili nemoguća očekivanja kako bi sebe doživela kao dovoljno dobru ili vrednu.
Dakle, perfekcionizam je mnogo manje “mora da bude sve savršeno”, a mnogo više “sve manje od savršenog je rizik da bude nedovoljno”, a time i povod da se osećaju izloženo i nebezbedno.
Psihoanalitičarka Karen Horney je perfekcionizam opisala kao “tiraniju trebalo bi ili treba da zahteva” (“tyranny of the shoulds”), zbog rigidnosti standarda koji ljudi sa perfekcionističkim tendencijama postavljaju sebi u vezi sa zahtevima koje doživljavaju da “bi trebalo” ili “treba da” ispune.
Ono u čemu se slažu gotovo svi istraživači perfekcionizma, od psihoanalitičara pa nadalje, jeste da je perfekcionizam jedan sistem zaštite koji osoba koristi da se adaptira okruženju tako da osigura da je u njemu prihvaćena i bezbedna, ili da barem nije odbačena, postiđena ili na neki drugi način ugrožena.
Kako da prepoznaš perfekcionizam?
Perfekcionizam može biti manje ili više izražen u različitim kontekstima.
Tamo gde se osećaš nebezbednije da se pojaviš u svojoj nesavršenosti, tamo je pritisak savršenosti veći – i samim tim i perfekcionistička uverenja snažnija, a ponašanja koja ih održavaju izraženija.
U narednom segmentu ću ukazati na 5 ključnih znakova perfekcionizma, od kojih ne moraš prepoznati sve kao svoje, niti su svi podjednako izraženi u svim okolnostima.
Ponekad je dovoljno da samo jedan znak bude izraženiji, pa da osobi stvara značajnu nelagodu u svakodnevnom funkcionisanju.
Da opišem ljude sa izraženijim perfekcionističkim tendencijama, koristiću reč “perfekcionisti”, ali pod tim ne podrazumevam da postoji “perfekcionistički tip ličnosti”.
Znakovi perfekcionizma:
- Prvi znak: Preterana samokritičnost i kritičnost ka drugim ljudima
- Drugi znak: “Sve” ili “ništa” mindset (crno-belo razmišljanje)
- Treći znak: Nedostatak strpljenja za proces
- Četvrti znak: Nerealna očekivanja (očekivanja neusklađena sa kapacitetima)
- Peti znak: Strah od greške, neuspeha ili propuštene prilike
Preterana samokritičnost i/ili kritičnost ka drugim ljudima
Perfekcionisti često za sebe kažu da su “sebi najgori kritičari”.
Ono što je karakteristično kod perfekcionističke samokritike jeste da je ona pristrasno naklonjena primećivanju samo onih “dokaza” koje osoba smatra negativnim i nepoželjnim, a onda se na osnovu njih brzo donose negativni zaključci o sebi.
Perfekcionistička (samo)kritika je uglavnom okrenuta negativnim procenama i nekonstruktivnim, rigidnim zaključcima o sebi i drugima.
Na primer, zaboraviš da uradiš jednu stvar i već prebacuješ sebi da si “neodgovorna” ili, napraviš “početničku” grešku i već sudiš o sebi kao o “nesposobnoj”.
Ti “putevi” zaključivanja od ponašanja ili posledica u ponašanju do karakteristika osobe se prelaze prilično brzo, pri čemu se isključuju drugi podaci.
Na primer, nećeš uključiti sve stvari koje jesi uradila kojima pokazuješ i svoju odgovornost, ili sve rezultate koje si napravila i greške koje si prevenirala ili uspešno iz njih naučila kao odraz svoje sposobnosti.
Za perfekcioniste se dobro najčešće podrazumeva i zanemaruje, dok se propusti, greške ili kritike “zumiraju” i koriste kao potvrde svoje ili tuđe nedovoljnosti.
Perfekcionisti su često otvoreno ili prećutno kritički nastrojeni i prema drugim ljudima.
Vrlo brzo kategorizuju njihove postupke kao negativne, donose brze osuđujuće zaključke i gube strpljenje i poverenje u mogućnost njihove promene. Zato često imaju i osećaj da ne mogu da se oslone na druge, kao i da brzo gube poverenje u druge ljude koji ih neretko razočaraju svojim postupcima.
Sve-ili-ništa razmišljanje
Perfekcionisti su skloni brzoj sve-ili-ništa ili crno-belo kategorizaciji.
Pritom, kriterijumi koji bi dozvolili pozitivan zaključak su često vrlo uski i isključivi, tako da jedino savršeno može da se prihvati kao dovoljno dobro. Sve ostalo teži da se smesti u kategoriju nedovoljnog.
Na primer, perfekcionista bi mogao da smatra da je uspeh položiti ispit samo sa najvišom ocenom. Sve manje od toga bi se moglo smatrati znakom da ipak znanje nije bilo na “očekivanom” nivou.
Perfekcionista često relativizuje svoja postignuća, zato što se kriterijumi za poželjan rezultat pooštravaju onda kada je rezultat postignut.
Tako na primer, na argument: “Ali dobila si najvišu ocenu, to znači da si stvarno pokazala sjajno znanje”, perfekcionista bi mogao da odgovori “to je zato što su mi pitanja “legla” ili “profesor nije bio tako strog” – ili pak, “ok, ali to je samo jedan od pet najvažnijih ispita koji me tek čekaju”.
Primer sve-ili-ništa mindseta vidljiv je i u tome kako perfekcionista pristupa (samo)kritici.
Na primer, možeš da danima budeš dosledna u nekoj navici, ali ćeš koristiti jedan dan kada nisi da zameriš sebi da si “nedosledna”. Ili, u mnogo situacija si pomogla svojim prijateljima, ali u jednoj si izabrala da budeš nedostupna – zbog čega sebi prebacuješ da si “loš prijatelj” ili “loš čovek”.
Čim nisi apsolutno “nekakva” onda to mora da znači da zapravo nisi takva. To može da važi i za procenu drugih ljudi.
Nedostatak strpljenja za proces
Perfekcionisti često nemaju dovoljno strpljenja za procese koji ne daju brze povratne informacije o uspešnosti, za koje je potrebno izvesno vreme, doslednost i trud da daju rezultate.
Jedan od razloga zašto je tako se oslanja na prethodna dva pomenuta znaka perfekcionizma; ako proces ne daje rezultate brzo, ili u skladu sa očekivanjima, sam proces se brzo kategorizuje kao “neuspešan”, a osoba koja je u njemu kao “nesposobna”, “nedisciplinovana” ili kao neko ko “nije za to”.
Previsoka očekivanja od procesa, neproporcionalna trenutnom nivou iskustva, ekspertize ili kapaciteta, utiču na to da čim iskustvo odstupa od zamišljenog, od inicijalne ideje, sam proces počne da deluje “pogrešno”.
Perfekcionistima je jako izazovno da ostanu u kontaktu sa neizvesnošću ishoda i paradoksalno, da zaštite sebe od dalje investicije vremena i truda, za slučaj da poduhvat bude neuspešan, vrlo brzo donose odluku da je proces “neuspešan”. Dakle, bolje da odustanu na početku, kada nisu previše investirani, nego da se potrude i dožive razočaranje kasnije.
Mnogo mojih klijenata ima iskustva sa odustajanjem od procesa telesne transformacije (kvalitetnije ishrane i redovnog vežbanja) jer se boje da će se “opet razočarati” jer neće biti dovoljno istrajni. Zato je bolje da odustanu sada, na početku, nego da ulože mnogo rada i truda da bi se kroz par meseci ponovo vratili na staro.
Perfekcionisti često imaju problem sa disciplinom u vezi sa svojim navikama; ili ne mogu da je izgrade, jer nemaju dovoljno strpljenja da razviju sistem koji je održiv, ili održavaju disciplinu po ceni koja je visoka za njihovo mentalno i fizičko zdravlje, jer sebi ne dopuštaju razumevanje u prilikama gde bi napravili ustupak.
Drugi razlog zašto perfekcionisti gube strpljenje sa procesom je zbog same prirode procesa – nema savršenog.
Svaki proces podrazumeva izazove. U kontaktu sa izazovima perfekcionisti često na sebe stavljaju pritisak nepogrešivosti. Zbog toga “padove”, greške i neuspehe koji su sastavni deo procesa učenja vide kao odraz svoje neadekvatnosti. Odustajanje od procesa je način da se ne bude u kontaktu sa negativnom slikom sebe.
Često na svojim časovima slikanja upoznajem ljude koji greške koje prave na početku zato što je svrha da iz njih uče, shvataju kao znak da ne rade vežbe “kako treba” i da verovatno, “i nisu za to” kao neki drugi ljudi u ateljeu.
Nerealna očekivanja (očekivanja neusklađena sa kapacitetima)
Perfekcionisti imaju očekivanja koja ih “nameštaju” za osećaj neadekvatnosti i nedovoljnosti.
“Tiranija trebalo bi zahteva” ne uvažava mesto na kom su.
Tako na primer, moje klijentkinje preduzetnice na početku često sebi nameću pritisak veštine i ekspertize mnogo iskusnijih koleginica sa kojima se upoređuju. Zaključuju o sebi negativno jer nisu još uvek tamo gde ni ne mogu da budu još uvek.
Nerealna očekivanja mogu da budu očekivanja koja je moguće ostvariti, ali ne iz trenutne realnosti osobe.
Nešto što je bilo realno očekivanje za verziju tebe koja je imala više vremena ili energije, je nerealno očekivanje za tebe koja imaš manje vremena ili energije sada.
Međutim, perfekcionisti često koriste zamišljene verzije sebe (kakvi bi trebalo da budu) ili nekadašnje verzije sebe (kakvi su bili nekad) protiv sebe; nameštajući sebi iste standarde uspešnosti, vitalnosti, produktivnosti koji su na mestu gde su sada neodrživi.
Umesto da krenu sa kapacitetima koje imaju sada i nadograđuju ih, obično ili čekaju “idealni trenutak” kada će imati više nego što imaju, ili prebacuju sebi što nisu iskoristili vreme kada su imali.
Strah od greške, kritike, neuspeha ili propuštene prilike
Ovaj znak je često perfekcionistima najočigledniji – pritisak da sve bude “kako treba”, u skladu sa očekivanjima ili savršeno, je način da se osigura da nema greške, neuspeha, kritike ili da se maksimalno iskoristi neka prilika.
Međutim, ono što nije uvek očigledno jeste zašto je taj pritisak tako snažan. Perfekcionisti najčešće imaju dubok osećaj neadekvatnosti koji kontakt sa greškom teži da potvrdi.
Na primer, osoba već misli o sebi kao o “lenjoj” i onda propusti da ode na planirani trening, čime pravi grešku ili propust u režimu na koji se obavezala. Tu situaciju vidi kao potvrdu onog što već misli o sebi.
Za mnoge perfekcioniste je praviti greške ili dozvoliti sebi da budeš izložen kritici bilo duboko nebezbedno iskustvo, obeleženo postiđivanjem ili nekim drugim oblikom verbalne ili fizičke kazne.
U primarnim odnosima, pre svega sa roditeljima, starateljima i drugim bliskim figurama od autoriteta, to što nešto ne uradiš “u skladu sa očekivanjima” nailazilo je na prebacivanje krivice, ljutnju, razočarenje ili neku drugu snažnu emotivnu reakciju iz koje si naučila da ne smeš da rizikuješ da izneveriš drugu osobu.
Sve-ili-ništa mindset učestvuje u tome da sebe lako “obeležiš” svojim greškama – koje onda, umesto iskustava iz kojih učiš, koje su sastavni deo rasta, sebe vidiš kao neuspešnu, naivnu, glupu ili na neki drugi način neadekvatnu, zbog čega se ne usuđuješ da se ponovo izložiš sličnom riziku.
Mnogo ljudi koji imaju perfekcionizam se zaglavljuje u “analizi-paralizi”, preteranom razmišljanju i planiranju iz potrebe da obezbedi potpunu kontrolu i izvesnost. Međutim, kako to u većini slučajeva nije moguće, ostaju sa ogromnom anksioznošću od veličine posledica.
Na kognitivnom, “racionalnom” nivou često ne mogu da razumeju zašto se toliko plaše da dobiju kritiku ili iskuse grešku ili neuspeh, ali na telesnom, emotivnom nivou je reakcija prilično jaka. Razlog je taj što su iskustva koja potkrepljuju taj strah iz mnogo ranijeg perioda, obično iz detinjstva, kada je moć drugih, odraslih ljudi oko nas bila daleko veća i uticala na osećaj podržanosti i bezbednosti u odnosima u trenucima kada nismo “savršena” verzija sebe (što je često značilo, “ona verzija kakva su od nas očekivali da budemo”).
Važno je napomenuti da su neki perfekcionisti ostali “zakinuti” za iskustva u kojima prave greške i doživljavaju neuspehe. Tu spadaju darovita deca, deca kojima je “sve išlo” i koja nisu tražila mnogo podrške od odraslih. Oni su bili verbalno i na drugi način nagrađivani za svoje uspehe i vremenom su naučili da su oni “takvi”, zbog čega svaki izazov u kom se ne snalaze može da budi osećaj da nisu “onako dobri kao što su mislili”, da ipak nisu “pametni” i “sposobni” i slično.
Detaljnije o svakom od ovih znakova kroz praktične primere, pričala sam u besplatnom predavanju: 5 ključnih znakova perfekcionizma.
Šta kada kod sebe prepoznaš perfekcionizam?
Perfekcionizam nije ni dijagnoza, ni prognoza toga kakva ćeš nastaviti da budeš.
Zbog toga je važno da ove znakove ne koristiš kao još jedan povod da sebe “označiš” i osudiš kao neadekvatnu ili nepromenljivu.
Ono što je mnogo bitnije jeste da, nakon što prepoznaš ove znake, počneš da svesnije primećuješ:
- U kojim situacijama su oni izraženiji?
- Kako utiču na tvoje mentalno i fizičko zdravlje?
Na taj način sebe bolje razumeš, a onda i spremnije tražiš podršku da promeniš svoja uverenja i ponašanja.
Kako perfekcionizam utiče na život i posao?
Često ćeš u “online” tekstovima naići na primere u kojima se perfekcionizam ocenjuje kao zdrav i koristan.
Sasvim sigurno, ako si se prepoznala u nekom ili više znakova, možeš da se setiš i situacija gde su ti pomogli da “poguraš” sebe ka nekim važnim ciljevima.
Moja klijentkinja Jelena, koja za sebe kaže da je “preterano samokritična” primećuje koliko je tendencija da uvek vidi šta može bolje i nezadovoljstvo “osrednjim” rezultatima, vodilo tome da se nezasito usavršava, što je urodilo značajnim profesionalnim rezultatima.
Ili, moja klijentkinja Marija, koja za sebe kaže da “sve mora dobro da promisli pre nego što uradi” primećuje koliko joj je to pomoglo da u životu napravi izbore koje sada vidi kao ispravne i isplative.
Perfekcionizam je zaštitni mehanizam i mehanizam adaptacije na okolnosti u kojima se nisi osećala bezbedno da budeš svoja ili rizikuješ. Time što si ih koristila, u nekim situacijama si zaista i učinila okolnosti za sebe sigurnijim i kvalitetnijim.
Međutim, u većini slučajeva, ti rezultati su došli po cenu velike anksioznosti i premora, jer je pritisak da se obezbedi kontrola i izvesnost, da se ispune ili ispoštuju očekivanja bila prevelika za kapacitete koje si imala.
Veliki broj perfekcionista hronično ima burnout sindrom, plaćajući svoje rezultate ličnim nezadovoljstvom, premorom i osećajem da stalno moraju da postižu više nego što uspevaju da bi uopšte i bilo dovoljno.
Drugi žive u stanju analize-paralize, gde od preteranog razmišljanja, samokritičnosti i nestrpljenja za proces ne uspevaju da pokrenu ili istraju u promenama koje su im važne.
Ili su u zaglavljeni u preteranoj brzini koja ih previše troši, ili u statičnosti iz koje nemaju hrabrosti, strpljenja ili podrške da se pokrenu.
Ako si perfekcionista, ovo su primeri problema sa kojima se susrećeš:
- Hronično si premorena, jer koliko god da radiš, imaš utisak da ne radiš dovoljno;
- Odlažeš da počneš ili završiš svoje projekte, jer imaš previsoka očekivanja od sebe i rezultata;
- Osećaš se usamljeno u svojim obavezama, jer nemaš poverenja da se osloniš na druge ljude;
- Jako ti je teško da postaviš granice u tome koliko se i kada daješ, jer osećaš obavezu da preuzimaš tuđe odgovornosti (bilo zbog doživljaja njihove “nesposobnosti”, dužnosti da ih preuzmeš i krivice ako to ne uradiš);
- Često si nezadovoljna sobom, jer uglavnom vidiš samo stvari koje treba da se “poprave” (teško ti je da prepoznaš i uvažiš dobro kao dovoljno, već se ono podrazumeva);
- Mnogo vremena provodiš u preispitivanju sebe, “overthink”-ovanju situacija u kojima si mogla da uradiš nešto drugačije ili pripremi za ono što tek treba da uradiš;
- Znaš da sebi godinama zameraš svaku grešku ili propust koju napraviš i plašiš se da uđeš u slične situacije gde postoji rizik od sličnog ishoda;
- Previše vremena trošiš na brigu, promišljanje o mogućim problemima i pripremi za konflikte;
- Prećutkuješ svoje mišljenje i ne ulaziš u konflikte jer se plašiš negativne reakcije i kritike drugih ljudi, kao i posledica koje bi to moglo da ostavi na odnos;
- Teško donosiš odluke jer na sebe stavljaš pritisak da “sve dobro promisliš” i izbegneš grešku po svaku cenu;
- Izazovno ti je da započneš nešto novo, jer se teško nosiš sa stresom prilagođavanja i rizika;
- Otvoreno ili prećutno kritikuješ druge ljude i brzo gubiš strpljenje kada ljudi rade stvari na svoj, umesto na tvoj način;
- Izbegavaš pravu bliskost, jer ti je ranjivost nelagodna;
- Ili prećutkuješ šta misliš da ne bi ispala “naporna” drugim ljudima, ili te drugi doživljavaju kao “napornu” zato što pokušavaš da kontrolišeš svaki aspekt situacije.
Kako se radi na perfekcionizmu?
Prvi korak u radu na perfekcionizmu si već napravila samim čitanjem ovog teksta.
Prepoznavanje i upoznavanje znakova perfekcionizma i imenovanje problema dopušta da lakše pristupiš njegovom rešavanju.
Sledeći koraci su analiza situacija u kojima se perfekcionizam najčešće javlja, mapiranje uverenja i razumevanje emocija u osnovi tvojih odgovora na te situacije kako bi mogla da ih promeniš.
Suprotno perfekcionizmu bi bilo samoprihvatanje i samopodrška, a samim tim i spremnost da se zauzmeš za sebe u svojoj nesavršenosti i ranjivosti, jer sebe možeš da vidiš kao više od svojih “najgorih” trenutaka, grešaka i nedostataka.
Drugim rečima, ne definišeš sebe onim što ti kod sebe nedostaje ili smeta, niti stavljaš na sebe pritisak da jedino nekakva, savršena ili zamišljena verzija tebe, postaje uslov da se ti osećaš dobro, zadovoljno sobom ili ponosno na svoja postignuća.
Poslušaj primere promena koje su napravile moje klijentkinje:
- Mateja je napisala i izdala svoju prvu knjigu.
- Vesna je započela svoj koučing biznis.
- Tajana je izašla iz burnouta i preuredila svoje navike.
- Milica je istupila javno kao psihoterapeut i počela da radi sa klijentima online.
S obzirom na to da su perfekcionistički obrasci često ukorenjeni, jako je izazovno menjati ih samostalno, bez mentorstva i podrške stručnjaka.
Odučiti obrasce ponašanja na koje si navikla, kroz koje si možda naučila i prihvatila da si ti “prosto takva” (preterano samokritična, “control freak”, “overthinker”) je mnogo jednostavnije kada imaš mentora i zajednicu ljudi koji rade na istim temama.
Kroz svoj program “Oslobodi se perfekcionizma” te vodim, korak ko korak, kroz korenite promene koje će ti olakšati svakodnevno funkcionisanje, pomoći ti da napreduješ profesionalno i da se privatno osećaš ispunjenije, što u svojim ličnim aktivnostima, što u odnosima koje gradiš sa bliskim ljudima.
Da zajedno definišemo ključne promene koje želiš da napraviš, zakaži individualnu konsultaciju sa mnom na ovom linku. Radujem se da te upoznam i da se uz moju podršku – oslobodiš perfekcionizma.
